Bio jednom kovač, koji je znao kovati lijepo vrijeme. Eh, da nam je takav u našoj kovačnici! Taj bi zaradio lijepo blago.
Ali treba početi priču od početka.

Riki je bio najmlađi dječak u Rikovu dvoru. Zvao se Riki, to barem mogu svi razumjeti, iako ga je tetka Agata, koja je voljela kićeno govoriti, u društvu nazivala Rikardom. Recite mi, molim vas, kako se smije pošteno ime jednog dječaka ovako unakaziti?

Sada mu je oko sedam godina, možda je stupio već u osmu. Bio je vedar i živahan. Triput godišnje podrezivali su njegove smeđe uvojke, a četiriput godišnje džonili njegove istrošene čizme — prave čizme, ni nalik na dječje cipele.

Išao je zajedno s djevojčicama u osnovnu školu, a imao je i svog kućnog učitelja. Da li je bio marljiv? To zaista ne znam, trebalo bi zapitati njegovog učitelja! Kada sam ga u kolovozu zadnji put vidio, bili su praznici. Tada je stanovao u svom golubinjaku u potkrovlju uz sobicu svoga učitelja.

U tom njegovom carstvu bio je i jedan visok prozor s pogledom na more. Ni za što na svijetu nemojte pred Rikijem kazali, da je to "golubinjak". On je svoje "ljetne odaje" uredio prema svom ukusu: stavio je stari panj mjesto stola i nisku kratku klupčicu umjesto stolice, nadalje bila je tu i jedna prava postelja i dvadeset centimetara dugi čamac imenom "Araminata", pa grm borovih grana, koji je predstavljao šumu. Osim toga sabirao je Riki još marke i šarene kamenčiće.

No, sad sam dosta govorio o njemu, sad ste ga već upoznali! U svem kraljevstvu nije bilo niti će biti čovjeka, koga bi Riki više poštivao od kozičavog kovača Juke. Bio je malena rasta pa su ga zvali Mali Juka. Bio je malen, ali širokih ramena i neobično jak.
Da si samo vidio, kako su kovačnicom vrcale iskre, kad je on udario svojim čekićem.

Mali Juka bio je osobit kovač. Kovao je sve, što je htio, od potkova i debelih čavala do — što da vam kažem? — sve do lijepog vremena.
Riki je, barem tako vjerovao. On je bio najbolji prijatelj i najveći štovatelj Malog Juke.

Mali Juka je znao uz ognjište i mijeh pričati najčudesnije bajke o divovima, patuljcima, malim vilama, koje nisu bile veće od obične šibice.

Jedne večeri dođe Riki u kovačnicu i reče:
Ako bude sutra lijepo vrijeme, jedrit ćemo. Jesi li vidio »Aramintu«? Dobro je opremljena, a ima i nova jedra. Nije to mahuna! Sutra ću pustiti u more Aramintu, da se takmiči s onom očevom podrtinom »Sigurnosti«.

»Da, ako bude lijepo vrijeme«, naglasio je kovač.

»Što, zar misliš, da neće biti lijepo vrijeme? Ta već je tri tjedna lijepo!«

»Jest, ali večeras se zapad naoblačio, a vaš pas Mufti pasao je travu!«

»Sutra mora biti lijepo vrijeme, jer je učitelj kazao, da ćemo od preksutra opet redovito učiti. Juka, zar ti ne bi mogao skovati lijepo vrijeme? Pa ti sve možeš. Juka!«

»Hm, ja mogu spaliti kišu,« reče kovač.

»Kako to činiš?«

»Iznesem suho krzno na kišu, a kad pokisne, bacim ga u vatru!«

»Može li to pomoći?«

»Ne pomaže uvijek. Samo je jedan, koji može razvedriti, a to je Veliki Juka u oblaku«.

»Veliki Juka? Tko je to?«

»To je kovački majstor, čija je kovačnica u oblaku. A ti idi samo lijepo spavati. Ako bude vedro, bit će ti sutra lijepo — a bude li ružno vrijeme, ja ti protiv Velikog Juke ne mogu pomoći.«

-

1

2