Vuk i sedam kozlića
Jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji, živjela je jedna koza sa svojih sedam malih kozlića. Koza je jako voljela svoju djecu, baš kao i svaka majka, i jako se trudila omogućiti im lijep i siguran život. Kozlići su voljeli jako puno jesti , jer su jedno tako mogli narasti veliki i snažni, pa je mama koza morala svaki dan ići u šumu kako bi im nabrala svježeg lišća.
Tako je jednog jutra krenula u nabavku, a na odlasku je kao i svaki put, opomenula djecu da budu dobra i da se dobro čuvaju strašnog vuka. Vuk je bio lukav i znao je nasamariti male kozliće, pa ih je majka upozorila da ne nasjedaju na njegove trikove i da mu ni pod koju cijenu ne otvaraju vrata. Također ih je podsjetila da će vuka najbolje prepoznati po njegovim crnim šapama i jako hrapavom glasu.
Djeca su odvratila majci da se ništa ne brine. Znaju se oni čuvati i nikako neće otvarati vrata nikome osim njoj kad se vrati iz šume. Majku je to umirilo, pa je spokojna mahnula svojim kozlićima i vesele krenula u šumu.
Za to vrijeme lukavi vuk skrivao se iza stabla i čekao da majka koza ode u šumu. Kada je otišla dovoljno daleko, vuk je skočio iz šume pa krenu prema kući. Mislio je kako mu se sreća lijepo osmjehnula. Koza je otišla, a on će se napokon moći počastiti mladom jaretinom. Došao je do prozora kuće i vidio kozliće kako se lijepo igraju. Skakali su po sobi i zabavljali se, pa nisu ni primijetili da ih strašni vuk promatra.
Vuk je bio strašno gladan i htio je pojesti mlade kozliće za ručak, pa je brže-bolje odjurio do vrata i pokucao. Kozlići su zastali u svojoj igri pa potrčali prema vratima, ali nisu htjela otvoriti nego su glasno upitali tko je tamo. Vuk je pokušao imitirati kozji glas, pa je meketavo rekao da je on mama koza, vratila se iz šume i donijela im hranu. Ali kozlići nisu bili glupi i odmah su čuli da je taj glas previše grub da bi bio od njihove majke. Njihova majka imala je mekani i nježan glas, a ovaj je bio promukao i hrapav. Rekli su vuku da ode odavde jer mu oni sigurno neće otvoriti.
Vuk je ostao poražen, ali nije imao namjeru odustati od kozlića za ručak. Zato je otišao do obližnjeg grma razmisliti što će dalje. Razmišljao je i razmišljao, pitajući se kako da omekša svoj glas, jer upravo zbog njega kozlići mu nisu htjeli otvoriti vrata. A onda se sjetio da je čuo kako kreda pročišćava glas. Odjurio je u selo i kupio cijelu kutiju krede, pa je pojeo. Odjednom njegov glas postao je čist i mekan, umilan kao onaj od koze. Brže-bolje odjurio je do vrata kozine kuće pa ponovo pokucao.
Mali kozlići odmah su prestali s igrom, pa otišli k vratima i pitali tko je tamo. Vuk je spremno odgovorio da je na vratima njihova majka i da se napokon vratila iz šume s hranom za svoje kozliće. Kozlići su se obradovali jer su čuli nježan glas. Baš kada su htjeli otvoriti vrata, jedan od njih prisjetio se majčinih riječi da vuk ima crne šape. Brzo je to rekao svojoj braći, pa su kozlići odvratili vuku da će mu otvoriti ako im pokaže svoju šapu.
Vuk je nevoljko pokazao svoju šapu, a ona je bila crna kao ugljen. Kozlići se prestaše, pa kažu kako neće otvoriti vrata, jer ta šapa nije šapa njihove majke. Majka koza ima bijelu šapu, a ova šapa je crna kao ona u vuka.
Vuk se razbjesnio i ponovo pohitao u grmlje. Nije namjeravao odustati od kozlića, pa je morao smisliti kako će ih još jednom nasamariti. A onda se dosjetio! Odjurio je u selo kod mlinara, pa kupio najbjelijeg brašna što ga je našao. Kada se vratio pred kuću malih kozlića, posuo je brašno po šapama, pa se one postale bijele kao snijeg. Ponovo je pokucao na vrata kozine kuće i još uvijek umilnim glasom zatražio da mu kozlići otvore vrata.
 -
|
1
|
2  |
|
